Trinaesta!

Jutros mi na fb dolaze neke obavijesti da imam kao neke uspomene na ovaj 6. jula. Ooooh,itekako imam. Pogledam te na fb i shvatim da se svake godine ponavljam kao papagaj. I svake godine kažem da ga ne volim i da bih ga rado brisala iz kalendara. Sve i da nema ovog fb podsjetnika ja bih tačno znala da ga svake godine sve više ne želim u kalendaru.
Moj tata bio je moj kralj, a ja sam bila njegova princeza. Bila sam mu ponos, bio mi je ponos. Do smrti sam bila njegova curica.
Već punih trinaest godina po njemu raste trava. Onog šestoga dana mjeseca jula dvijehiljadedruge godine izgubila sam pola sebe. Ponekad pomislim da više nemam tako jak oslonac, pa sve moram jače i snažnije sama.
Bila je subota. Rano ujutro telefon je zazvonio. Javljena je pretužna vijest. Primila sam ju u prvi momenat neobično mirno. Obukla sam se i otišla do mame. Pokušavala sam ju utješiti i ako mi u nekim trenucima uopće nije bilo jasno zašto ju tješim jer on se trebao pojaviti na vratima svaki tren. Brat me izgubljeno gledao i čak par puta mamu pitao jesam li ja normalna.
Na sebe sam preuzela jedan dio organizacije dženaze (sahrana -op.a.).Našla sam najljepšu sliku moga tate,onu što smo bili skupa kad se slikao, u bež odijelu i bijeloj košulji s kravatom koju je kupio jer sam ga ja nagovorila na nju, smeđe - bež - bijela - sivkasta u pruge postavljene ukoso. Baš je lijepa ta slika. Sastavila sam i spisak ožalošćenih, te upisala one osnovne generalije koje se tiču osmrtnice. Primala sam komšiluk i rodbinu, telefonom obavijestila sve one koji ne žive u našoj čaršiji da je tata preselio. U jednom trenutku zvoni telefon. Zove A. iz Švedske. (Zove svake subote u pola 11.) Javljam se. Kaže on: "Zašto se ti javljaš na telefon? Gdje ti je tata?" - "Tata je preselio" odgovaram. S druge strane žice muk. Veza je pukla. Očekivala sam da će zvat ponovo. Nije nazvao. (Pojavio se u ponedjeljak na dženazi.)
Ooooh, bila sam dobro, sve do 18.10 te večeri. Tada se amidža vratio iz grada gdje je lijepio osmrtnice. Donio je nekoliko i kući. Da zalijepimo na vrata.
Tek kad sam to drago lice, s jedva primjetnim smješkom, ugledala uokvireno zelenom bojom, i riječima iz Kur'ana "Kullu nefsin zaiqat ul-mevt!" (Svaka duša će smrt okusiti! op. a.) i hadisom Voljenog Poslanika "Za ovaj trenutak spremajte se!" shvatila sam da je stvarno otišao da se ne vrati. Da neće nikad reći: "Šćeri!" i nasmijati se iz sveg srca na taj vokativ jer mu je jednostavno bio smiješan.

Tada sam brata uvukla u kupatilo i zaključali smo se. Odvrnuli smo vodu na umivaoniku i na kadi, a s tom vodom potekla je slana kiša iz mojih očiju. Brat me samo gledao jedan momenat i onda je i on zajedno sa mnom pustio kiši da pada. Nakon pola sata umili smo se i prestali plakat. Kao po dogovoru. Trebali smo mami jaki i neuplakani i bili smo takvi.
Zaboga! Da li sam mu dovoljno puta rekla da ga volim!? Da li sam ga ikad ičim obrukala?! Da li je znao u tom trenutku svoje smrti da sam trudna i da ću uskoro roditi njegovo prvo unuče?! Da li je znao koliko sam ponosna što je on moj tatica?
Noć uoči ovog groznog datuma skoro me izjurio iz kuće govoreći mi da idem svojoj kući jer je skoro ponoć, on je pospan. Rekao je da me ujutro očekuje na prvoj jutarnjoj, ali da definitivno moram ići ako mislim da bude jutarnja, a ne podnevna. Rekao je "Hajde, šćeri, mora tata spavat!" i nasmijao se. Poljubila sam ga u najdražu ćelavicu na svijetu, a on reče: "De dijete, prođi se budaleštine, k'o da se opraštaš, k'o da se nećemo vidjeti više! Vidimo se ujutro!"
Nije ni slutio da je to naš posljednji susret i posljednji poljubac. Ili možda jeste pa me htio poštedjeti.

Cijeli moj život s radošću je pričao o mojim prvim koracima, kad sam se otisnula od stola i prema njemu i nakon tri samostalna koraka pala mu u zagrljaj. Ponosno je pričao kako sam prvo rekla TATA, pa onda MAMA. Iz svakog grada u koji je putovao donosio mi je lutke u narodnim nošnjama. Donosio mi je i salvete sa svih svojih putovanja i drago mi je da sve te uspomene imam još uvijek. Čitao je sa mnom moje lektire, gradio moj čitalački ukus. Birao sa mnom odjeću govoreći koje boje su komplementarne. Zaljubio me u kombinaciju smeđe i tirkizne, oker i crne! Krio od mame da zna da pušim i kupovao mi cigare.

Kažu da ličim na mamu, ali kad pogledam tatine slike, ja znam da sam potpuno ista on, s doduše nešto više kose. Čak nam je i rukopis identičan.

Ponekad mi je drago što nije tu, što nije vidio sve moje tuge, jer da jeste one bi ga dotukle, ili bi on njihove uzročnike do(u)tukao... :)

Kako vrijeme teče sve mi više fali... Valjda je to prirodno. Na početku sam staze kojom je želio da krenem 1999.

Nek ti se Voljeni smiluje, voljeni moj tata!